Iluzija izvora u digitalnoj pustinji

Suvremeno se doba često opisuje kao era neograničenih mogućnosti, no jedan gotovo neprimjetan trenutak pred zaslonom računala otkriva dublju istinu o vremenu u kojem živimo. Možda i sudbinu koju smo sami uvjetovali i svakodnevno to radimo.

Čovjek sjeda pred ekran svog računala/tableta/mobitela tražeći konkretno rješenje, jednostavnu informaciju ili odgovor na problem koji ga muči. Nekada je internet predstavljao obećanje o najbržem putu do znanja u ljudskoj povijesti. Danas se taj put pretvorio u beskonačan hodnik ispunjen sadržajima koje nitko nije tražio, dok se stvarna bit skriva negdje usput, zamagljena blještavilom suvišnog.

Najpreciznija analogija za ovo stanje jest potraga za kapi vode u trenutku snažne žeđi. Suvremeni informacijski prostor ne nudi vodu izravno, već nudi sve što na nju podsjeća. Korisniku se serviraju obećanja, slike izvora i priče o hidrataciji, čaše, flaše, tacne, frižideri..dok ga svaki novi klik zapravo udaljava od cilja. Prostor u kojem se krećemo nije dizajniran da utaži čovjekovu potrebu, nego da ga što dulje zadrži u stanju traženja. Informacija je postala sporedna, a njezino mjesto zauzela je borba za pažnju. Sadržaj više ne nastaje iz iskonske potrebe da se nešto kaže, već iz proračunate namjere da se pogled zadrži na zaslonu.

Posljedica takvog poretka jest specifičan oblik mentalnog umora koji pogađa modernog pojedinca. To nije umor uzrokovan nedostatkom sadržaja, već iscrpljenost od neprekidnog probijanja kroz slojeve posrednika, frustracija koja je ekvivalent sa "jesti g....". Svaka ljudska potreba danas se trenutno pretvara u tržište, svaka nesigurnost u industriju, a svaka znatiželja u algoritamski lavirint bez jasnog izlaza. Tražilice, nekadašnji alati za pronalazak znanja, pretvorile su se u goleme digitalne trgovačke centre koji nude sve, samo ne ono što trebaš. Korisnik u njih ulazi s jasnom namjerom, a izlazi preopterećen i neobično prazan, shvaćajući da je konzumirao golemu količinu sadržaja koji samo simulira korisnost.

Ovaj fenomen nadilazi sferu tehnologije i postaje duboko filozofsko pitanje. Buka u komunikacijskom kanalu više nije tek usputna smetnja, ona je postala glavni proizvod sustava. Pažnja je proglašena vrijednijom od same informacije, a zadržavanje pogleda postalo je važnije od istine. U takvom okruženju čovjeku nije potrebno uskratiti pristup izvoru. Dovoljno ga je okružiti beskonačnim količinama zamjena koje oponašaju oblik odgovora, dok suštinska potreba ostaje zanemarena.

Najveća opasnost ovog procesa ne leži u manipulaciji ili algoritmima, već u postupnom zaboravu vlastite izvorne potrebe. Nakon dugotrajnog boravka u svijetu simulacija, čovjek više nije siguran traži li doista rješenje ili samo sudjeluje u automatiziranom procesu traženja. Moderno društvo ne uskraćuje čovjeku ono što mu treba, ono ga zatrpava tolikom količinom surogata da on s vremenom gubi sposobnost prepoznavanja onoga što mu je uistinu bilo potrebno. Na koncu ostaje samo privid povezanosti i duboka otuđenost od stvarnog iskustva.