Sjećate li se onih starih telefona? Rotacioni brojčanik s rupama za prste ili "digitalni", s tipkama. Slavni Iskrin model u obje verzije. Ručka slušalice ko čekić na špagi koju si uvijek zapetljao negdje. Ne daj Bože da padne - odmah vatrogasci i policija i dvoja kola hitne pomoći dolaze, jer je susjed ispod doživio blagi potres mozga kao posljedicu od tog pada. Malkoc pretjerujem, ali vas brže vodim kroz sjećanje.

Tada sam znao napamet preko 200 brojeva telefona. Sve te curke, svi ti frendovi su bili direktno linkani negdje u sivoj masi moje glave. Danas jedva znam svoj broj telefona. Ne samo zato što sam zaboravio, nego SAMO zato što više nemam potrebu pamtiti. Pametni telefon pamti umjesto mene.

Potreba za informacijama se rješavala odlaskom u knjižnice, pitanjem profesora, dijeljenjem u razgovorima. Ubrzo je internet tražio umjesto mene, a danas — AI razmišlja umjesto mene.

Sve to ima smisla. Sve to ubrzava, olakšava, pojednostavljuje i, iskreno, teško je naći razlog protiv toga. Spremiti ili pamtiti, tražiti okolo ili dobiti odmah, puno razmišljanja ili gotovo rješenje? Zašto?

Ali... negdje usput, događa se nešto što nije odmah vidljivo. Nije ni problem, nije ni kvar.. možda oboje ili je samo promjena? Svaki put kad nešto prepustimo alatu, malo manje koristimo sebe. To se ne osjeti odmah i ne izgleda kao gubitak. Izgleda kao napredak.

Dovoljno je postaviti pitanje i puf*... evo ga odgovor...iz ovog aspekta, iz onog, odozgo, dolje..sa slikom, više slika, statistikom, grafovima... i muzičkom željom... jedino što moraš je odabrati po volji.

Opet, ako niste naučili do sada, ništa ne dolazi besplatno i postoji razlika između nešto moći... i više to ne raditi. Pamćenje nije nestalo, samo se više ne koristi. Razmišljanje nije nestalo, samo ga se sve češće izbjegava. Ima još toga što se koristi, ali s druge strane nešto drugo se ne koristi i tu dolazimo do nečega što ima ime.

Atrofija.

Ne dolazi naglo i nije kao događaj. Dolazi tiho, kroz naviku. Kada se nešto ne koristi, onda atrofira. Mozak nije iznimka. Kada sve češće razmišljanje prepuštamo drugome, sposobnost razmišljanja ne nestaje, ali se smanjuje zato što ne moramo misliti. Isti obrazac postoji i drugdje.

Kada se oslanjaš na GPS dovoljno dugo, prestaneš obraćati pažnju na put. Znaš gdje ići, ali ne znaš kojim putem. Kada koristiš kalkulator za svaku računicu, rezultat je točan, no sposobnost računanja slabi. Kada voziš s autopilotom, putovanje je jednostavnije, ali tvoja uloga u njemu sve manja. Sve radi, sve funkcionira, ali ti si sve manje uključen.

Tijelo koje se ne koristi gubi snagu. Emocije koje se svode na brze reakcije gube dubinu. Percepcija se mijenja na sličan način. Mediji i reklame ne uvjeravaju, oni ponavljaju. Ono što se stalno vidi, počinje izgledati kao stvarnost. Kuhinje su sterilno lijepe i prazne, dnevne sobe bez mrvica na laminatu, bez mačje/pseće dlake po tepihu. Bez razbacanih igračaka i tračka da netko uopće tu živi. Ono što je prisutno, postaje poznato, a ono što je poznato, počinje se prihvaćati bez provjere, zato što je stalno tu.

Dolazi do atrofije u prosudbi. Manje propitujemo, provjeravamo. Manje tražimo dalje, jer već imamo odgovor. Krug se zatvara. Tehnologija preuzima funkcije. Mi preuzimamo naviku da ne koristimo svoje sposobnosti i s vremenom, ono što smo nekad radili sami, postaje nešto što više ne radimo uopće.

Razlika počinje biti vidljiva i u poslu. Odluke dolaze brže, ali s manje razumijevanja. Rješenja se nalaze lakše, ali bez jasnog razloga zašto i kako rade. Problemi se rješavaju, no isti se problemi i vraćaju, jer proces nije prošao kroz onoga tko ga koristi. Nastaje ovisnost o pristupu znanju, pa se pojavljuju pitanja:

Što ako alat nestane, što ostaje?

Koliko uopće toga možeš nastaviti bez pomoći?

Ne zato što moraš, nego zato što (ne)znaš.