Tako samo, kroz dan, dođe jedan trenutak kad shvatiš da više ni sam ne znaš koliko poslova zapravo nosiš na leđima. Sasvim spontano se godinama skupljalo. Malo po malo. Ovo ćeš ti, ono možeš i sam, ajde još samo to, na kraju ostaneš zatrpan kreativom, tehnikom, ljudima, papirima i svim onim glupostima koje svakodnevica uredno baca pod noge. Sve se pomiješa u jedan dugi dan koji traje od jutra do mraka, bez osjećaja da si ikada stvarno stao.

Ideje bi trebale dolaziti same. Negdje usput dok hodaš, tuširaš se ili gledaš kroz prozor bez veze. Mozak nekako sam posloži stvari i odjednom vidiš smjer. Kada se nakupi umor, sve to nestane. Sjediš pred ekranom i pokušavaš izvući nešto iz glave koja zvoni prazno kao limena kanta. Vrijeme ide, posao čeka, nešto mora van. Jedna ideja nosi neku iskru, druga samo zatvara rupu da ne zjapi prazno. Razlika je osjetna (d rastična).

Pa čak ni dobra ideja te ne spašava previše. Lošu moraš našminkati, zakrpati joj slabosti i natjerati je da izgleda bolje nego što jest, dok dobra opet upadne u drugi problem. Krene razvlačenje, prilagodbe, rezanje i natezanje dok ne prođe kroz klijenta, publiku, pravila platforme i tuđe želje koje se mijenjaju svakih pet minuta. Poslije nekog vremena kreativnost više nema puno veze sa slobodom, više sliči hodanju po tankoj žici, bez mreže ispod.

Negdje između svega toga treba i živjeti. Frižider se neće napuniti sam. Moraš u trgovinu, kroz promet, pa čekaj red, pa nosi vrećice, pa kuhaj, pa peri suđe. Nisu to velike tragedije, ali ti pojedu dan u komadima. Taman uhvatiš ritam i koncentraciju, nešto te prekine. Taman sjedne fokus, trebaš negdje krenuti ili nešto riješiti po kući. Na kraju skužiš da već satima nisi imao pola sata mira u komadu.

Tehnika (teknoloođijaa) posebno iscrpi čovjeka. Jedan dan sve radi savršeno, drugi dan kompjuter djeluje kao da ga je netko sastavio od rezervnih dijelova iz kontejnera propalog servisa za računala. Programi rade dok odjednom ne odluče da više neće (razlog krajnje kreativan). U jednoj minuti slažeš grafiku, u drugoj montiraš video, pa loviš problem u zvuku, pa pišeš tekst. Vektori, bitmape, kodeci, exporti, rezolucije, formati... kao da stalno preskačeš između nekoliko različitih jezika (d/trka s preponama sa bolom na istom mjestu). Naravno, ono što na monitoru izgleda odlično, na mobitelu se raspadne kao stara fasada poslije potresa na Baniji.

Za to vrijeme stan polako klizi prema kaosu (krajnje nekreativnom). Kupaona čeka čišćenje, u kuhinji se gomila suđe, prašina i mački (one nakupine prašine kao grudice) se skupljaju po ćoškovima. Mačak jedini živi potpuno neopterećeno. Njemu je potpuno svejedno jesi li usred posla, poziva ili raspada sustava. On hoće jesti odmah! Iskreno, možda je jedini normalan u cijeloj priči i ima pravo biti glasan.

Najgori je možda taj konstantni prekid ritma. Telefon zazvoni baš kad si napokon uhvatio koncentraciju oko vrata. Netko bi mijenjao detalje. Netko nešto ne razumije. Netko bi “samo kratko” prošao novi projekt. Svaki put moraš iznova prešaltati mozak, a sinhroni krče. Maloprije si bio kreativa, sada si tehnička podrška, za pet minuta pregovarač. Nakon toga psiholog, onda rikverc, bez kuplunga....

Kad dođe realizacija, nestane romantike. Ostane samo posao. Ono što je u glavi izgledalo jednostavno pretvori se u sate popravljanja sitnica, spajanja elemenata i borbe sa softwareom koji se ruši baš kad najmanje treba. Peglaš detalje koje vjerojatno nitko neće ni primijetiti, ali znaš da će tebi smetati ako ih ostaviš.

I taman kad pomisliš da je gotovo, dočekaju te papiri. Režije, računi, naplate, fiskalizacija, knjigovodstvo. Taj tihi birokratski sloj stvarnosti kojeg ne zanima ni kreativnost, ni umor, ni mačje mijauuu-kanje. Sve mora biti riješeno, posloženo i predano bez obzira na to koliko si već iscjeđen (mentalno, emotivno, naročito financijski).

Nakon nekog vremena čovjek se navikne na taj umor (nikad!!). Prestane ga doživljavati kao nešto posebno (nikad!). Samo postane dio pozadine, poput šuma frižidera koji više ni ne registriraš dok ne nestane struje. Guraš dalje. Znaš da cijeli taj mali pogon stoji samo na tome hoćeš li se sutra opet ustati i pokrenuti ga ispočetka.

"Groundhog day i Neverending story u mix horror verziji" - ne preporučujem ikome zdrave pameti, pa ni onima nezdrave.