Artikulacija počinje puno ranije nego što osoba počne baratati riječima. Kao dijete koje prvo proizvodi glasove bez značenja. Zatim slogove, pa riječi, na kraju, suvisle rečenice. Onda te rečenice služe za finije izražavanje misli, osjećaja.

Artikulacija nije samo sposobnost govora. Definicijski je proces u kojem nešto nejasno ili unutarnje dobiva jasan i razumljiv oblik. Drugim, ljudskijim, riječima, to je sposobnost da ono što je u tebi dobije oblik koji drugi mogu razumjeti.

Većina nas tu stane. Ovdje je limit dosegnut zbog više faktora.. nema potrebe, nema motivacije, kulturološki ili socijalni impakt sredine u kojoj se stvaraju potrebe za izražavanjem.. ili se ne stvaraju.

Veliki majstori idu dalje. Govore misli koje imaju više značenja odjednom. Na žalost, i to je rijetko. Ono što je češće, puno češće, jest suprotno. Nemogućnost artikulacije. Nije svaki puta zato što nema misli. Više je zato što se, zbog gore navedenih razloga, nisu razvili načini da misli izađu van kako treba. Misao se pojavi, artikulacija izostaje, preostaje puka vojnička zapovijed, naredba bez objašnjenja, sintaksa bez interpunkcije i gramatike. Bez osjećaja za svrhu, metodiku, ili skraćeno: bez osjećaja.

Razvitkom medija za prijenos, dolazimo do digitalnog prostora. Digitalni prostor ne traži artikulaciju, dovoljno je imati impuls. Neku potrebu koja nas odvaja od osnovne potrebe za komunikacijom koja treba oblikovani način izražavanja, pa se sve ono što nije oblikovano počinje pojavljivati bez filtera. Trolling je najvidljiviji primjer. Takav oblik nije samo nesporazum, niti razlika u mišljenju, pa čak nije ni bezobrazluk, u smislu zadirkivanja ili skretanja pažnje (kao nekad curkama u prolazu). To je bezobrazluk. To je neodgoj.

Biti preciziji u kontekstu ono što ovdje iznosim, to je emocija koja ne zna izaći drugačije. Na socijalnim mrežama, uz nadimke, prava ili izmišljena imena, postoji maska kao avatar, utjelovljenje nečeg za što se predstavljamo, kasnije samo kao neki likić za kojeg vežemo trolla iza nje... ili osobu, ovisno o artikulaciji. Iza avatara postoji sigurnost. Nema pogleda u oči, nema trenutne posljedice, što dozvoljava onome što je inače unutra, da izađe slobodno van.

Žuč.

Ovdje se ne prelijeva kao argument, nego kao ubod. Rečenica nije tu da objasni, nego da pogodi. Iza nje ne stoji artikulirana misao. Stoji bol, srdžba, bijes, neartikulirano u masi žuči. Bitno je to razumjeti. Istovremeno ne opravdavati, samo razumjeti. Razumjevanjem vidimo uzrok. Isti obrazac postoji i u sadržaju. Razlika između plitkog i dubokog sadržaja je u artikulaciji. Plitko nastaje brzo, bez obrade i slojevitosti, bez potrebe da ide dalje od prve misli. Duboki sadržaj traži vrijeme. Traži da se misao razradi, dovede u red, provjeri, oblikuje. Digitalni prostor to ne nagrađuje. Nagrađuje brzinu i plitko dominira iz tog razloga. Istina je da se tu može bolje, suptilnije, mekše, ali nema potrebe. Iako, i kratka informacija može biti dobro artikulirana.

Marketing ne stvara isti efekat, ali ga koristi. Postoje dvije vrste: otvoreni, koji na svoj način kaže ono što želi reći, i postoji skriveni, koji to maskira tjerajući "mlin na vodu", jednako na svojstven način, okolo-naokolo, dovede ipak "vodu na mlin". Pola rečenice za opis čistog copywritinga. Suptilno i bez problema, osim kada nema artikulacije namjere. Kada poruka maskira ono što jest, a ne ono što treba proizvesti, često i obrnuto. Jer napisano tada ne nosi značenje, već manipula u smjer. Korisnik ne vidi razliku, ali nije prevaren, jer nije tražio artikulaciju. Dovoljno je da mu ima smisla. Teže je prevariti glupog ili pametnog, (prvi ne zna, pa je oprezan .. drugi zna), lako je prevariti onoga koji misli da nešto zna, kome ima smisla.

Oglašavanje ide korak dalje. Kada postoji vrijednost, poruka može stajati ... inače počinje ponavljanje. Potreba za biti viđenim, za biti prisutnim se pretvara u frustraciju. Frustracija zbog neispunjenja potrebe se pretvara u
očaj... očaj u spam (neželjeni, repetativni sadržaj koji se gura mimo volje korisnika). Spam nije tehnika, spam je očaj koji se pretvara u strvinarstvo na socijalnim mrežama. Hvatanje pažnje tamo gdje postoji slabost. Bez odnosa. Bez odgovornosti. Samo pritisak.

I sve to zajedno oblikuje nešto što se zove kultura. Takvu kulturu ne učimo u školama, niti u roditeljskom domu, to je kultura društva koju živimo. Digitalnog društva. Način na koji govorimo postaje način na koji se odnosimo. Ako je govor grub onda odnos postaje grub, ako je govor prazan onda odnos postaje prazan.

Avatar tu ne mijenja čovjeka, samo mu daje masku, a iza te maske izlazi ono što nije artikulirano. Na žalost, na način bez mjere, bez (samo)kontrole, na kraju i bez potrebe da bude razumljivo, samo prisutno.

Digitalna artikulacija nije pitanje stila. To je pitanje zrelosti. Sposobnosti da ono što nosiš u sebi prevedeš u nešto što ima oblik. Bez toga, sve ostaje na razini reakcije. Impuls, udar. Bez smisla.

Nije svaka artikulacija vezana uz riječi. Postoji i druga vrsta, koja ne govori, ali se razumije. Umjetnost. Slika, koja ne objašnjava, ali prenosi. Glazba, koja nema rečenicu, ali ima ton osjećaja i osjećaj tona. Pokret koji ne traži riječi, ali nosi značenje. To je artikulacija u svom najčišćem obliku. Ne pokušava pogoditi, uvjeriti. Izražava. Iza nje stoji nešto oblikovano, fino tkanje, i zato djeluje. Osjećaj koji je prošao kroz proces. Nije samo izbačen van silom prilike ili impulsa. Preveden je. Razlika je bitno vidljiva između onoga što izlazi iz čovjeka bez kontrole i onoga što se iz njega oblikuje. Jedno udara, dok drugo ostavlja trag.

Možda je to granica koju sve više gubimo. Ne samo između digitalnog i stvarnog. Prije između izraza i reakcije, jer bez artikulacije, ni misao ni osjećaj nemaju oblik, a bez oblika, ne mogu se ni razumjeti. Tada komunikacija prestaje biti komunikacija. Postaje buka. Bez značenja, smjera i bez odgovornosti.

Artikulacija nije luksuz. To je granica između misli i kaosa. Kada ta granica nestane, nestaje i razlika između onoga što vrijedi i onoga što samo postoji. Temelj svrhe komunikacije.