Zamire li Windows OS?

TEHNOLOGIJA KAO ALAT, A NE KAO GOSPODAR

Tehnologija je kroz posljednjih nekoliko desetljeća napravila ogroman napredak. Računala su postala neusporedivo snažnija, komunikacija brža, uređaji sposobniji, a umjetna inteligencija otvorila je mogućnosti koje su donedavno pripadale znanstvenoj fantastici.

Problem zato nije u tome što tehnologija napreduje.Problem nastaje onda kada "napredak prestane služiti čovjeku i počne određivati kako će čovjek koristiti vlastiti alat." Ideja koja se kroz sve ove aspekte provlači vrlo je jednostavna:

"Tehnologija treba napredovati, ali čovjek ne bi zbog toga trebao izgubiti kontrolu nad vlastitim alatima, podacima i načinom rada."

1. OPERATIVNI SUSTAV – ALAT, A NE PLATFORMA

Windows je dobar primjer za razumijevanje problema.

U svojoj osnovi Windows je vrlo sposoban i stabilan operativni sustav. Podržava golem broj različitih hardverskih komponenti, aplikacija i načina rada. Upravo je ta široka kompatibilnost jedan od razloga zbog kojih je desetljećima bio toliko uspješan.

Problem nije nužno u samom OS-u.Problem je u tome što se preko njega tijekom vremena počeo graditi čitav niz dodatnih funkcija i interesa: servisi, telemetrija, računi, preporuke, reklame, asistenti i različite platforme koje korisniku često nisu potrebne za osnovni rad. Time operativni sustav prestaje biti samo sloj koji povezuje čovjeka, programe i hardver. Postaje "platforma za dodatne interese proizvođača". Korisnik pritom često nema stvarni izbor. Ako želi ostati kompatibilan s ostatkom svijeta, mora prihvatiti sve veći paket funkcija koje možda uopće ne želi.

Nije toliko problem u tome što je "Windows je previše kompliciran", već je preciznije reći da je "Windows je postao previše složen za korisnika, iako sama složenost operativnog sustava tehnički ne mora biti problem."

Operativni sustav može biti vrlo složen iznutra. Korisnik to ne bi trebao primjećivati. Njegova osnovna zadaća trebala bi ostati jednostavna: pokrenuti računalo, upravljati hardverom, pokretati programe i omogućiti čovjeku da radi.

2. OS KAO PLATFORMA ZA VLASTITE SERVISE

Drugi problem nastaje kada proizvođač počne sam sebi tražiti razlog za postojanje. Funkcije koje su nekada bile jednostavne počinju dobivati nove slojeve, dok se istodobno uvode nove "napredne" mogućnosti koje same stvaraju potrebu za dodatnim funkcijama. Neke od njih mogu imati smisla u velikim sustavima ili korporativnom okruženju, ali korisnika koji želi napisati dokument, pregledati fotografije, surfati internetom ili koristiti određeni program, često uopće nije briga za većinu toga. Za njega je to samo dodatni balast.

Važna razlika je između "ovo postoji jer korisniku rješava problem" i "ovo postoji jer proizvođač kroz to može napraviti nešto novo". Te dvije stvari nisu iste.

 

3. OPERATIVNI SUSTAV KAO ČEKIĆ

Operativni sustav trebao bi biti poput dobrog alata. čekić je tu kao dobar primjer. Čekić se može poboljšavati. Može imati bolju dršku, bolju raspodjelu težine ili kvalitetniji materijal, ali njegova osnovna funkcija ostaje ista.

Kada nakon deset godina uzmete čekić, ne morate ponovno učiti kako se njime zabija čavao. Isto bi trebalo vrijediti i za OS. Novi OS smije imati nove mogućnosti, ali ne bi trebao stalno mijenjati način na koji čovjek obavlja osnovne, svakodnevne poslove.

Dobar alat napreduje tako da čovjeku omogućuje da istu stvar radi bolje, brže, jednostavnije, a ne tako da ga tjera da ponovno uči kako istu stvar napraviti.

4. LINUX I DRUGAČIJI PRISTUP

Linux pokazuje drugu stranu priče. U svojoj osnovi može biti vrlo stabilan, modularan i fleksibilan. Korisniku omogućuje mnogo veću kontrolu nad time što se nalazi u sustavu i što se u njemu izvršava, ali postoji druga prepreka.

Programska i aplikacijska podrška ponekad može biti vrlo komplicirana za namještanje. Za običnog korisnika razlika između "instalirao sam i radi" i "sad još moram pronaći odgovarajuću verziju, sintaksu, biblioteku, konfiguraciju i način da ovo proradi" može biti presudna. To ne znači da Linux treba postati Windows. Naprotiv. Jedna od mogućnosti upravo je povratak "stručnjaka koji zna složiti računalo prema stvarnim potrebama korisnika." Ne nužno korporativnog "IT stručnjaka", nego čovjeka koji zna "Ovo računalo treba raditi ovo. Stavimo ono što mu treba, maknimo ono što mu ne treba i napravimo da radi."

Time se ponovno pojavljuje vrijednost znanja i lokalnog održavanja.

5. RAČUNALO KAO TERMINAL – ALI NE NUŽNO SAMO TERMINAL

Računala su povijesno već prolazila kroz modele u kojima se velik dio obrade odvijao centralno, dok su terminali služili kao sučelje. Danas razvoj AI-a ponovno otvara mogućnost takvog odnosa, ali budućnost ne mora biti "sve lokalno" ili "sve u cloudu." Može biti kombinacija "lokalno računalo + lokalni AI + udaljeni resursi kada su potrebni."

Važno je da korisnik može odlučiti što se događa lokalno, a što se šalje drugdje. Posebno je zanimljiva energetska strana. Moderni procesori mogu biti energetski učinkovitiji nego nekada, ali računalo danas, zbog OS-a, često održava velik broj servisa i procesa čak i kada korisnik ništa aktivno ne radi. Ukoliko se dio takve funkcionalnosti može centralizirati ili modularizirati, moguće je smanjiti nepotrebno stalno trošenje resursa.

6. UMJETNA INTELIGENCIJA – ALAT, A NE NOVI GOSPODAR

AI i tehnologije oko AI-a mogu biti izuzetno snažan alat upravo za ovakav smjer. AI može pomoći čovjeku konfigurirati sustav, pronaći problem, napisati program, održavati računalo, objasniti što se događa i prilagoditi sustav konkretnom korisniku. No, postoji velika razlika između "AI-a koji pomaže čovjeku" i "AI-a koji postaje još jedan sloj između čovjeka i njegovog alata." Ako AI postane novi način za praćenje, profiliranje, usmjeravanje i nametanje sadržaja, samo smo dobili novu verziju starog problema, a ako postane alat koji korisniku omogućuje veću kontrolu, onda tehnologija radi upravo ono što bi trebala.

7. PERIFERIJA – OSNOVNA FUNKCIJA MORA BITI STANDARD

Miš je izvrstan primjer. Bez obzira na generaciju miša, njegovu osnovnu funkciju računalo razumije pomak, klik i stanje tipki. Način povezivanja može se mijenjati — PS/2, USB, bežični prijamnik, Bluetooth — ali osnovni komunikacijski koncept ostaje.

Isto bi trebalo vrijediti za printere, skenere, kamere, zvučne uređaje i ostalu periferiju.

Uređaj može imati desetke dodatnih funkcija, ali njegova osnovna funkcija mora imati standardizirani način komunikacije s računalom.

Printer bi morao moći reći: "Ja sam printer. Mogu ovo, ovo i ovo.", a OS bi trebao moći reći:"U redu. Evo ti standardni podatak koji trebaš ispisati."

Sve dodatno može postojati...Wi-Fi, ekran, cloud, OCR, posebne mogućnosti, aplikacija proizvođača — sve je to legitimno kao proširenje, ali ne smije biti uvjet da bi osnovna funkcija uređaja radila.

 

8. PROŠIRENJE NE SMIJE POSTATI OVISNOST O PROIZVOĐAČU

Ovdje je važna razlika između proširivosti i ovisnosti. Proizvođač može napraviti miš s trideset dodatnih funkcija, ali osnovnih nekoliko funkcija treba raditi prema standardu. Ukoliko korisnik želi dodatne funkcije, neka instalira proizvođačev program, no ako ih ne želi, miš i dalje radi.

Isto vrijedi za printer, kameru, zvučnik ili bilo koji drugi uređaj. Napredna funkcija smije biti dodatak. Ne smije postati vlasnička brava oko osnovne funkcije.

 

9. KOMPATIBILNOST IZMEĐU RAZLIČITIH OS-OVA

Ako su komunikacijski protokoli dovoljno dobro standardizirani, isti uređaj ne bi trebao biti vezan uz jedan OS. Promijeniš li Windows OS u Linux OS. Promijeniš jednu distribuciju drugom, promijeniš računalo - uređaj ostaje isti.

Proizvođač može ponuditi dodatne mogućnosti za pojedini OS, ali osnovna funkcija ostaje dostupna svima.

Time se prekida vezivanje hardvera za određeni softverski ekosustav.

 

10. KOMPATIBILNOST UNATRAG

Jednako pravilo treba vrijediti i za sam OS. Nova tehnologija ne bi trebala automatski uništavati staru. Naravno, postoje fizičke granice. Stari procesor ne može izvesti instrukciju koju nema, ali za osnovne funkcije treba graditi mostove u smislu slojeva kompatibilnosti, emulacija, dodatnih modula, konvertere, zasebne aplikacije, kompatibilne biblioteke.

Novi sustav smije imati mogućnosti koje stari nema. Ali: "ovo više nema nove funkcije" nije isto što i "ovo više ništa ne može".

11. NOVI HARDVER NE SMIJE BITI UVJET ZA NASTAVAK RADA

Novi procesor, više memorije, novi AI akcelerator ili brži disk stvarni su napredak. Taj napredak ne bi trebao korisniku biti nametnut kao uvjet za nastavak korištenja postojećeg računala. Staro računalo možda neće moći raditi najnoviji AI model lokalno. To ne znači da ne može još godinama izvrsno raditi sve ostalo. Novi hardver treba donositi dodatne mogućnosti, a ne proizvoljno ukidati stare.

Nova tehnologija smije proširiti mogućnosti, ali ne smije proizvoljno ukinuti postojeće.

12. HARDVER KAO DUGOTRAJAN PROIZVOD

Isto vrijedi i za sam hardver. Proizvod treba biti napravljen tako da traje, da se može popravljati i da se može nadograđivati gdje to ima smisla. Umjesto da novi model napravi da stari postaje "zastarjeli otpad" i da se svede na zamjenu cijelog uređaja. Bolji je ciklus: kvalitetan uređaj za dugo korištenje, kojem se omogućuje popravak i softverska nadogradnja, zamjena pojedinog modula i onda tek na kraju zamjena cijelog uređaja.

Ako je procesor zastario za neki novi zadatak, to ne znači da je cijelo računalo beskorisno. Ako je moguće dodati novi modul ili akcelerator, zašto mijenjati sve?

Možda to sada zvuči nesuvislo i nerazumljivo, ali to je samo zbog mainstream načina provođenja novih tehnologija, no ne i pravilan način.

13. PROIZVODNJA I NEPOTREBNI OTPAD

Ovo se ne odnosi samo na računala. Ista logika vrijedi i za automobile, bijelu tehniku, televizore, telefone, alate, kućanske uređaje, praktički sve tehničke proizvode.

Problem nije u tome da proizvođač treba proizvoditi manje zato da bi manje zarađivao. Problem je u tome da proizvodnja treba imati stvaran razlog. Uzmimo da se proizvod proizvodi samo zato da bi se svakih nekoliko mjeseci mogao predstaviti novi model, nastaje ogroman višak materijala, energije, transporta, ambalaže i otpada. Kvalitetan proizvod koji traje deset ili petnaest godina može biti industrijski proizvod jednako kao i proizvod koji se zamijeni svake tri godine.

Samo je vrijednost raspoređena drugačije.

14. SPORIJI CIKLUS PROIZVODA

Novi proizvod ne mora izlaziti svaka tri mjeseca. Razumno je zamisliti znatno sporiji ciklus — primjerice jednu novu generaciju svakih nekoliko godina. Tada proizvođač ima vremena razviti tehnologiju, testirati je, riješiti probleme, povećati pouzdanost, smanjiti potrošnju, poboljšati kvalitetu, napraviti stvarno korisne promjene.Korisnik tada novu generaciju ne kupuje zato što mu je stara umjetno onemogućena. Kupuje je zato što novi proizvod stvarno nudi nešto što mu treba.

To je bitna razlika.

15. PROIZVOD TREBA ZAVRŠITI ŽIVOT ZATO ŠTO JE POTROŠEN

Jedan od osnovnih principa cijelog modela mogao bi biti da bi proizvod trebao završiti svoj život zato što je potrošen, a ne zato što je proizvođač odlučio da je završio. Pretpostavimo da fizički uređaj još uvijek radi, a proizvođač mu samo ukine podršku ili kompatibilnost, tada tehnički ispravan proizvod postaje otpad.

To povećava potrošnju resursa i energije bez stvarne potrebe.

16. SERVIS I REZERVNI DIJELOVI

Dugotrajan proizvod zahtijeva i dugotrajan servis. Uređaj se može popraviti zamjenom dijela koji košta deset eura, nema smisla baciti cijeli uređaj vrijedan stotine eura. Zato su potrebni dostupni rezervni dijelovi, dokumentacija, standardni dijelovi gdje god je moguće, mogućnost popravka, stručni serviseri.

Time se ponovno stvara prostor za stvarno znanje i rad, umjesto stalnog bacanja cijelih proizvoda.

17. LOKALNI RAD I CLOUD KAO IZBOR

Osnovna funkcija uređaja trebala bi raditi lokalno. Cloud servis može biti dodatna mogućnost. Ako kupiš kameru, ona bi trebala moći snimati bez računa proizvođača, isto tako ako kupiš printer, trebao bi moći ispisivati bez cloud servisa. Kupiš termostat, osnovna regulacija temperature ne bi trebala nestati zato što je proizvođač ugasio svoj server.

Cloud može biti usluga. Ne smije biti životna podrška uređaju.

18. PODACI PRIPADAJU KORISNIKU

Isto vrijedi za podatke. Dokument, fotografija, baza podataka ili projekt koji je korisnik napravio trebali bi biti dostupni i izvan programa u kojem su nastali. Program može imati vlastiti format, ali korisnik mora imati mogućnost izvoza u standardni, čitljiv i prenosiv oblik, u protivnom se događa vrlo čudna situacija - kupio si program i napravio podatke, a onda program nestane, pa tvoji podaci postanu taoci tog programa.

To je samo druga vrsta stvaranja ovisnosti.

19. DIGITALNA ARHIVA

Ovo postaje posebno važno kako vrijeme prolazi. Osobne fotografije, dokumenti i drugi podaci trebali bi preživjeti pojedine kompanije, programe i operativne sustave. Ideal je napraviti kao što je bilo, lokalno, standardizirano, dokumentirano, prenosivo.

Čovjek bi trebao moći prenijeti svoju digitalnu povijest iz jednog sustava u drugi bez toga da ovisi o tome postoji li još uvijek kompanija koja je prije dvadeset godina napravila određeni program.

20. SIGURNOST BEZ STVARANJA OVISNOSTI

Otvoreniji i modularniji sustav ne znači da mora biti nesiguran. Potrebno je razdvojiti otvorenu komunikaciju od slobodnog pristupa svemu.

Standardizirani protokol može biti siguran. Periferija može biti zamjenjiva. Podaci mogu biti korisnikovi. OS može biti modularan. Sustav i dalje može imati odgovarajuću autentikaciju, izolaciju i zaštitu.

To je tehnički izazov, ali nije razlog da se korisniku oduzme kontrola.

21. ENERGIJA

Potrošnju ne treba gledati samo kroz trenutnu potrošnju procesora. Treba gledati cijeli životni ciklus... sirovina za proizvodnju, transport, korištenje, održavanje, otpad.

U slučaju da uređaj traje dvostruko dulje, nije ušteđena samo energija tijekom njegova rada. Izbjegnuta je proizvodnja drugog uređaja, njegov transport, ambalaža, sirovine i kasniji otpad. Zato trajnost nije samo pitanje novca, ona je i pitanje energije i resursa.

22. EKONOMIJA

Ovdje nije nužno problem u samom proizvođaču. Proizvođač želi proizvoditi i zarađivati. To je normalno. Pitanje je na koji način stvara prihod. Jedan model kaže - "proizvodi što više novih cijelih uređaja i natjeraj korisnika da ih što češće zamjenjuje". Drugi kaže - "proizvodi kvalitetne uređaje, rezervne dijelove, module, nadogradnje, softver, servis i novu generaciju tek kada zaista postoji razlog."

Novac i rad ne moraju nestati. Samo se mijenja ono što se proizvodi i za što ljudi plaćaju.

23. PONOVNO VREDNOVANJE STRUČNOG RADA

Takav sustav ponovno otvara prostor za ljude koji stvarno znaju raditi s tehnologijom. Čovjek može doći s potrebom - "Trebam računalo za ovo, ovo i ovo. Ne trebaju mi reklame, cloud ni deset funkcija koje neću koristiti". Netko mu konfigurira odgovarajući sustav. Održava ga. Nadogradi kada treba. Popravi kada treba. To nije povratak u prošlost.
To je povratak vrijednosti znanja, uz korištenje puno naprednije tehnologije.

24. ULOGA AI-A U TAKVOM SUSTAVU

AI upravo tu može napraviti veliki pomak. Može pomoći stručnjaku, a može pomoći i korisniku. Može analizirati problem, pronaći kompatibilnost, predložiti konfiguraciju, napisati potrebni modul, prevesti podatke iz starog formata, održavati sustav ili pomoći pri popravku. Drugim riječima, AI može smanjiti cijenu znanja.

Umjesto da čovjek mora znati sve detalje, može imati inteligentnog pomoćnika koji mu ih objašnjava i pomaže mu da ih primijeni. To je puno konstruktivniji smjer razvoja AI-a od pretvaranja AI-a u još jedan mehanizam za praćenje i profiliranje ljudi.

25. SREDIŠNJE PRAVILO

Kada se sve ovo razdvoji na pojedinačne dijelove, zapravo se stalno vraćamo na isto pravilo: "Složenost neka postoji tamo gdje je potrebna, ali ne smije postati uvjet za osnovnu funkcionalnost".

OS može biti složen. AI može biti složen. Periferija može imati trideset funkcija. Računalo može imati nevjerojatno napredan hardver. No, korisnik bi za osnovnu stvar trebao moći reći: "Spoji. Radi".

Sve ostalo može biti proširenje.

26. NAPREDAK BEZ PRISILE

Iz svega toga proizlazi možda najjednostavnija definicija cijele ideje; "Napredak ne treba ukidati ono što već radi. Treba dodavati ono što prije nije bilo moguće". Novo računalo može biti bolje, novi OS može biti bolji, novi AI može biti sposobniji, novi printer može biti napredniji, novi automobil može biti učinkovitiji.

Sve je to istina, ali korisnik ne bi trebao biti prisiljen kupiti novo samo zato što je netko odlučio da je staro završilo svoj život. Ako je novo zaista bolje i čovjeku treba — kupit će ga, ako mu ne treba — staro će nastaviti raditi.

To je možda najzdraviji odnos između čovjeka i tehnologije. Tehnologija napreduje, ali čovjek odlučuje kada će je prihvatiti.

27. ŠIRA SLIKA

I zato ovo zapravo nije rasprava samo o Windowsu. Windows je samo početna točka. Ista se logika može primijeniti na: operativne sustave, aplikacije, AI, periferiju, računala, automobile, bijelu tehniku, telefone i praktički svaki drugi proizvod.

Zajednička ideja je trajnost umjesto prisilne zamjene, standard umjesto stvaranja ovisnosti, popravak umjesto bacanja, nadogradnja umjesto potpunog otpisa, kompatibilnost umjesto izolacije, lokalna kontrola umjesto prisilne ovisnosti, korisnik umjesto platforme u središtu sustava.

To nije protiv tehnologije. Upravo suprotno. To je zahtjev da tehnologija ponovno bude tehnologija — alat koji povećava čovjekove mogućnosti, a ne sustav kojem se čovjek mora prilagoditi....i to samo zato što proizvođači tako misle, a opet, kako bi sebi zaradili više novaca.