Poslovno i kulturalno, sve stremi prema tržištu, pa se često čini da smjer određuju oni koji su najveći. Njih se vidi prve. Prepoznatljivi su, njihove stranice izgledaju “kako treba”, njihovi procesi djeluju stabilno, njihova rješenja postaju referenca.

S vremenom, to počinje izgledati kao pravilo. Kao da veličina sama po sebi znači i ispravnost. No, ta slika je samo dio onoga što se stvarno događa. Veliki sustavi rijetko nastaju iz nagle promjene. Oni se grade postepeno. Šire se, stabiliziraju i s vremenom postaju strukture koje moraju održavati ono što već funkcionira. To je njihova prednost, ali i njihovo ograničenje, jer svaki sustav koji naraste do određene veličine počinje štititi sam sebe. Promjene se uvode sporije da bi se rizici smanjili. Rješenja se standardiziraju.

U takvom okruženju, sve što odstupa postaje problem te, upravo zato, promjene rijetko dolaze iznutra. Promjene dolaze izvana i to od onih koji nemaju sustav koji ih štiti, nemaju prostora za stabilnost, ne mogu čekati da se stvari “poslože same od sebe”.

Dolazi od malih.

Mali poduzetnik ne radi unutar složenog sustava, već radi unutar stvarnosti koja reagira odmah. Ako nešto ne radi, to nije “ticket”, to je zastoj. U najlošijim slučajevima i krah. Web stranica koja ne učitava dovoljno brzo nije tehnički detalj, to je izgubljen korisnik. Jednako tako, forma koja ne šalje upit nije sitna greška, to je propuštena prilika. Zato mali ne mogu raditi kao veliki. Nema odgode, ponavljanje grešaka, sustav koji malo radi jer su nepriuštivi.

Zato su prisiljeni tražiti rješenja koja nisu idealna ili savršena, ali koja rade. Ista ta rješenja postaju nešto se rijetko prepoznaje kao vrijednost. No, s vremenom i potrebom nastaje promjena koja nije dio strategije kao kod velikih, već kao posljedica potrebe. Jer, opet, mali ne uvode nova rješenja zato što žele biti inovativni, nego zato što moraju preživjeti, a to je, opet - opet, razlika koja mijenja sve.

Rješenja koja nastaju iz potrebe nisu uvijek uredna i standardizirana. Nisu uvijek “po pravilima”, ali su funkcionalna. S vremenom, neka od tih rješenja postaju prepoznata. Veliki ih primijete, ugrade ih u svoje sustave i pojednostave ih, ujednače, učine ih skalabilnima i tada ono što je nastalo iz potrebe postaje standard. Postaje nešto što se uči, ponavlja. Nešto što se smatra “ispravnim načinom”.

Sad tu dolazimo do točke u kojoj se percepcija počinje odvajati od stvarnosti, jer ono što je danas standard, nekada je bilo improvizacija. No ta improvizacija više nije vidljiva, vidljiv je samo rezultat. Zato se često čini da smjer dolazi od velikih i da su oni ti koji određuju pravila, pa ih treba pratiti.

Doduše, ono što se prati najčešće je završna verzija, a ne ono što ju je stvorilo, pa se pitanje samo nameće: "Je li kopiranje zapravo siguran put?"

Na prvi pogled je. Sve je već provjereno, rizik je manji, rezultat je predvidljiv.

I sada ulazimo u petlju, jer ono što se kopira najčešće nije proces, nego je to rezultat. Nema konteksta, ni razloga zašto je nešto napravljeno. Ne postoji ni razumijevanje uvjeta u kojima je nastalo, pa takva rješenja često ne funkcioniraju jednako. Ono što kod velikih djeluje stabilno, kod malih često postaje krhko. Ne zato što je loše, nego zato što nije nastalo za isti kontekst.

Sada dolazimo do originalnosti, ali ne u obliku ideje, već u obliku nužnosti. Mali ne mogu dugoročno opstati kopirajući, jer kopiraju sustav koji nije njihov i nije za njihovo okruženje. Oni ne trebaju raditi isto, oni trebaju raditi ono što odgovara njihovom okruženju i stvarnosti.

Produkt toga je nešto zanimljivo. Dok mali stvaraju, često ostaju nevidljivi, a dok veliki preuzimaju, postaju vidljivi. Tu dolazi do iskrivljene percepcije da veliki vode smjer i da oni pišu povijest - što je apsolutno točno, pišu je, ali mali je stvaraju zbog potrebe.

Posljedice istog su da se originalnost smanjuje, promjena se usporava. Ako se sve svodi na kopiranje, razlike nestaju.
Ako svi počnu raditi isto, tržište prestaje razvijati nove smjerove. Kratkoročno, to stvara stabilnost, dugoročno stvara stagnaciju, jer tada čak i veliki sustavi ostaju bez izvora promjene.

Zato ovo nije pitanje veličine. Nije ni pitanje toga tko je bolji.

To je pitanje odnosa između onih koji stvaraju i onih koji prepoznaju, ujedno i pitanje koliko prostora postoji između ta dva, jer upravo u tom prostoru nastaje sve ono što je novo.

I možda je to ono što se najrjeđe vidi.

Ne ostaje uvijek ono što je najbolje, ne ostaje ni ono što je prvo nastalo. Ostaje ono što je prepoznato, ali što je nastalo negdje drugdje.

Tiše. Bez pažnje i bez zapisa.

Ponekad je dovoljno postaviti stvari na pravo mjesto — i većina problema jednostavno se nikada ni ne pojavi.